Seksualnost osoba s invaliditetom
Glavno pitanje razgovora bilo je kako društvo regulira pravo na intimu i užitak putem normi tjelesne (ne)poželjnosti i pratećih predrasuda spram svih onih koji su tjelesno, psihički ili identitetski drugačiji od propisanog ideala "zdravih, bijelih, lijepih i normalnih heteroseksualaca".
Da, mogu to potvrditi. Roditelji djece s invaliditetom, pogotovo u prijašnjim generacijama, često vide svoje potomstvo kao (vječnu) djecu, iako su davno odrasla i postala punoljetna. Ovo se vjerojatno događa zbog vrlo snažne povezanosti i ovisnosti, kao i subjektivno percipirane potrebe za njihovom zaštitom. Takvim roditeljima je često vrlo teško pustiti svoju djecu da žive vlastite živote. A zbog tog doživljaja da se radi o djeci, njima se često uskraćuje seksualnost.
Moram priznati da mi je ovaj članak još više otvorio pogled na seksualnost i same tabu teme kao takve.
Homoseksualnost je tabu tema, za mnogo OSI se stvarno pretpostavlja da su aseksualne ili da nemaju seksualni život uopće, posebno na one koji su u kolicima, a ne mogu ni pojmit kako je to biti OSI i homoseksualna osoba. Ne toliko zbog prihvaćanja sebe nego zbog još višestruke stigme.
