Trebamo li se stvarno prilagođavati drugima da bi nam bilo bolje u životu?

Koliko nam prilagođavanje i potreba za uklapanjem može napraviti dobrog, a koliko lošeg?

Što kad izgubimo sebe zbog drugih?

Od malena nam je usađeno sve ono što moramo da bi bili dovoljno dobri. Od toga kako se moramo ponašati, pa kako moramo izgledati, a onda i kako će nam budući život izgledat.
I što onda kad se netko ne ponaša kao svi drugi, kad netko nije normativan izgledom, stavom i načinom življenja svog života koji nikom drugom ne šteti?