Znam puno ljudi, sto prijatelja, sto poznanika, sto rodbine, koji spadaju u navedenu kategoriju.

To su ljudi koji nista ne rade i zive na grbaci svojih roditelja, baki, djedova ili partnera. Pritom ne mislim na mlade ljude za koje je logicno da ih uzdrzavaju roditelji dok se ne srede, vec na zrelije ljude 30+ ili 40+.

Obicno takvi nisu nikad dovrsili obrazovanje koje su upisali, a ako su i nekad nesto radili, ubrzo su prekinuli jer im je bilo tesko, boljela ih je kicma, maltretirao ih je sef itd. I skuzili su da im je bolje biti doma, jer ima netko drugi koji im placa krov nad glavom, hranu, reziju, pa cak i uplacuje nesto u mirovinski fond.

Sto mislite o takvima? Jesu li to sebicni iskoristavaci ljudi koji ih vole? Nesposobne osobe? Ili ljudi koji vjerojatno pate od depresije i slicnih problema? Jesu li krivi oni koji im to omogucuju, tzv. "enableri"? Treba li takve pustiti da dotaknu dno dna pa da se pokrenu?

Thoughts?