Inspirirala me tek obična čokolada...

Recimo da si osoba koja inače i nije baš neki preveliki ljubitelj čokolade, ali je svejedno voliš tu i tamo pojesti.
U odabiru prvenstveno presudi onaj vanjski izgled i dizajn ambalaže bez obzira što ne znaš hoće li ti se sama čokolada stvarno svidjeti. Nju isprobaš tek kada konačno otvoriš paket koji je naravno i dalje bitan jer čuva tvoju čokoladu od, pa recimo to tako, kontaminacije i štetnih utjecaja. I što onda?! Nakon što si našao pravi način kako je otvoriti, polako ju pojedeš i nakon zadnje pojedene kockice, onako životinjski posereš sve prvom prilikom i tek onda shvatiš da ti se zapravo nije svidjela već si samo imao potrebu za nečime slatkim. Dobio si što si htio i sretan si. A što je s omotom koji je ostao? Naravno ni on sada više nije bitan. Izgužvaš ga i baciš u smeće. Ako si ikada promatrao što se događa nakon što ga baciš, vidio di da taj beskorisni omot pokušava vratiti svoj stari oblik. Pokušava se vratiti u prvotni položaj, no svejedno te briga. Nebitan je nakon što ti je pružio ono što si trebao. Bez obzira što ga tako surovo ostaviš samog,on se u prvih nekoliko minuta koliko toliko, vrati u stari položaj jer je napravljen od dovoljno čvrstog materijala. Dovoljno čvrstog da mu pomogne ispraviti se. Izgleda gotovo identično kao što je izgledao i prije, no ovog puta s nekoliko ožiljaka od savijanja. A iznutra? Iznutra je prazan u potpunosti.
Baš tako i ljudi rade. Izvana nastoje ostaviti onaj stari izgled. Pretvaraju se da su sretni i zadovoljni, a iznutra su prazni jer je netko “pojeo” čokoladu unutar njihovog omota.
U redu je osjećati se prazno i tužno. Neki ljudi nikada neće cijeniti ono što im pružaš, ali zato se nitko ne bi trebao spriječavati u davanju novih prilika. Na kraju krajeva i taj omot čokolade pokupit će neka “slučajna” osoba koja će ga odnjeti na recikliranje i pružati mu priliku. Priliku da ovog puta bude nešto još bolje. Ne samo neka obična čokolada.

Poz D.Š.