(@Swedjanka, ono što si mi napisala me potaknulo na razmišljanje, sigurno ćeš ti imati tu štošta za napisati)
„Naći snagu u sebi“,“biti u vezi/imati prijateljski odnos sa sobom“… naizgled očiti i jasni izrazi koje toliko često pročitam, a zapravo su mi do današnjeg dana ostali apstraktni. Osobito način njihova postizanja i znakovi po kojima netko zna da je dosegnuo tu točku, ako se to uopće može tako nazvati. Zar je tu zbilja riječ o nekakvom stanju svijesti pomoću kojeg nepokolebljivo i dosljedno uspijevate biti u miru sa samim sobom, otporni na sve što ga može narušiti? Zar tu više nema mjesta nesigurnosti, sumnji i strahu?
Moj odnos prema sebi stalna je izmjena dobrih i loših epizoda, koje međusobno nisu baš dva potpuno suprotstavljena ekstrema. Primijetio sam da su želja za životom, nada i ugađanje samom sebi jednako prisutni kako za vrijeme sunčanih, tako i za kišnih dana. Jedina razlika je u tome što u prvom slučaju živim dan za danom, uopće ne razmišljajući što sutra nosi, a u drugom samo mehanički odrađujem stvari, nezadovoljan propitkivanjima što se jave u glavi. Ono što znam je da taj lanac unutarnjih misli gotovo uvijek pokrene nešto što neočekivano dođe izvana i poremeti dotadašnji mir. Ne stignem ni trepnuti okom, a kontrolu nad umom već preuzme bujica misli poput „ne mogu/ne želim/nisam sposoban/neću moći sam“. Nije da me takve misli bace u krevet i onesposobe za daljnji život; također, nisam baš toliko sladunjav da ću se rastopiti zbog baš svakog para kojeg vidim na ulici. Ali činjenica je da mi se, bar u tom trenutku, spusti raspoloženje te postanem uvjeren kako nema ničeg na ovom svijetu što može nadoknaditi takvo što. Ne znam zašto bi to značilo da se ne volim? Jednostavno prigrlim taj osjećaj što me obuzme te pustim da sam protok vremena i povratak u moju rutinu učine svoje. Nakon kiše mi uvijek svane sunce i napune se baterije…. tako je dosad bilo, nadam se da će i ostati.