(premda bi ovo prije spadalo u neki blog, ipak sam stavio u svakodnevne misli jer nisam znao gdje drugdje...ako ima bolje mjesto, samo prebacite) Ne mogu vjerovati da je prošlo već deset godina od prekretnice koju sam tad smatrao toliko značajnom-upisa na fakultet. Listajući jutros stranice dnevnika, kao da sam mogao ponovno osjetiti taj strah od nepoznatog i sumnju hoću li uspjeti udovoljiti novim zahtjevima. Svemu tome još se mogla pribrojiti i opterećenost prvim poljupcem koji se još nije dogodio te frustriranost zbog nemogućnosti da sam sebi priznam neke stvari, koje sam čak i na papiru pisao u šiframa. Kad usporedim to stanje s današnjom situacijom, na prvu bi se moglo reći kako se nije puno toga promijenilo. I dalje sam u osnovi uplašeno i nesigurno dijete koje sumnja u samog sebe te se svim silama trudi odgoditi ulazak u tako omraženi svijet odraslih.
Ali nešto se ipak dogodilo za cijelo to vrijeme; uspio sam završiti priču s fakultetom, „neizreciva tajna“ se pretvorila u nešto o čemu bih bio u stanju satima pričati na hipotetskoj terapeutskoj sesiji, a zahvaljujući učlanjenju na gay.hr, uspio sam barem donekle osjetiti ono o čemu sam maštao. I zašto mi je onda tako teško čestitati samom sebi na učinjenom?! Zar baš moram stalno uspoređivati se sa prosječnim dostignućima drugih ljudi i zaključiti kako su moji pothvati samo mrvice?! Cijelo vrijeme iščekujem imaginarnu osobu kojoj pripisujem moć upotpunjavanja mog bića i pritom samog sebe činim još bespomoćnijim nego što jesam. A zapravo jedini koji su bili uz mene cijelo to vrijeme su mama, tata ali i ja sam. Kad sam početkom godine zbog prehlade išao doktorici, rekla mi je, vjerojatno osjetivši moju ustreptalost, nešto što mi se usjeklo u pamćenje: toliko ljudi se stidi samih sebe i sustežu se od svega, a nisu svjesni kako su samim svojim postojanjem toliko vrijedni i posebni. Izgleda da se, čak ni nakon toliko trenutaka provedenih sa samim sobom, još uvijek nisam naučio voljeti
Prinče na bijelom konju, još uvijek te trebam…ne znam ni gdje si ni kad ću te sresti ni hoće li se to uopće dogoditi. No premda još uvijek nemam snage to priznati, bojim se da sam svojom opsjednutošću tobom na neki način stavio veo preko očiju, koji me sprječava da spoznam kako život čini puno više lijepih stvari nego što sam dosad mogao i zamisliti. Ali jedno je sigurno: svijet se samo nastavio okretati i bez tvoje prisutnosti, uvijek sam znao da moram ići dalje i da mi nema druge. Na putu kroz idućih deset godina, osim želje da naiđem na tebe, prvo bih volio pronaći vjeru u samog sebe