Prije izvjesnog vremena bila je na forumu tema sličnog sadržaja, ali nisam ju nažalost uspio pronaći. Koliko se sjećam, više je osoba tamo spomenulo pomirenost s činjenicom da znaju kako veze nisu za njih i da će sigurno biti sami u starosti. Ono što sam se odmah zapitao je pišu li oni te rečenice hladnokrvno i smireno ili ih je ipak nešto stegnulo iznutra. Premda mislim da sam premlad da još razmišljam o tome, čini mi se da sam puno dosadašnjih grešaka počinio upravo zato što sam sve promatrao kratkoročno.
S obzirom da sam uvijek imao problema s uspostavljanjem bliskijih odnosa s drugim ljudima, jedino što mi je onda i preostalo je naučiti biti sam sa sobom. Dosad sam već do automatizma doveo rutinske radnje koje su služile kao nadomjestak svega onog što nisam uspio dobiti iz kontakta s ljudima. I umjesto da se smireno radujem svakom novom danu te sve prepustim spontanom slijedu događaja, sve se češće zapitam što kasnije, kad ne bude roditelja zahvaljujući kojima sam se uvijek osjećao kao da je netko uz mene. Lako mi se sad smješkati, lagano odmahivati rukom i govoriti kako ionako nikad neću odrasti…vrijeme nemilosrdno brzo prolazi, prebrzo za moju brzinu razvoja I premda znam da iz mene samo progovara dugogodišnje odrastanje uz idealizirane radnje sapunica, svejedno dopuštam da me povremeno uznemiruju takva propitkivanja. Kako netko uspije doći do točke kad tako smireno prihvati vrlo vjerojatno neizbježnu samoću? Ona je moj dugogodišnji pratitelj, a polako je se počinjem bojati. Teško je s ljudima: ne znam biti s njima, a očito je da mi treba…barem jedna osoba.
Da si skrenem misli s toga, u zadnje vrijeme postupno činim neke male stvari koje se inače nisam usudio. Time si začinim svakodnevicu,a ujedno stvaram i mjesta za nadu da ću možda kasnije ipak biti u stanju učiniti i nešto veće