Nedavno je moj biviši "nešto" pital svoju frendicu, uglednu licnost na polju prepoznavanja ljudskih osobina, što misli o meni. I ona mu je na temelju mojeg facebook profila napisala da misli da sam veoma nezbiljan i djetinjast, u smislu da se ne ponašam primjereno svojem statusu i svojim godinama. Vjerujem da je to zaključila po šarolikom spektru mojih facebook objava. I tu je ključ svega. Zapravo sinulo mi je sada kada sam napisao šarolikom spektru.

Doista, ja sam mladi poduzetnik, ugostitelj, profesor, političar, pišem, nije mi loše u životu, možda uskoro bude i nešto drugo i možda bi bilo društveno prihvatljivije da se pridržavam jedne crno-bijele šablone. To je ona neutrala šablona koju možete vidjeti na facebook stranicama kvazi političara i kvazi poduzetnika, ozbiljnih profesora ili ljudi koji pate od nekog poremećaja ega - znači instalirane su to slike odijela, super provoda, slike hrane u restoranima i filtriranih selfija. Nedaj Bože da je nešto nesavršeno, da nešto ne izgleda lijepo, da je nešto glupo ili bez smisla, da je šala, da je u pitanju zezanje ili da su u pitanu slike neuspjeha, depre, djetinjasto ponašanje, tuga, ili samo sreća, misao, osjećajnost... Ne, to se ne smije vidjeti! To je u našem svijetu znak neuspjaha, to je znak da nisi više faca, stabilan, slabašan si, da te neće slijediti, ti nisi po šabloni. Međutim, da li je tako nešto prirodno, da li je tako nešto ozbiljno i govori li nam tako nešto o dubinama i kvaliteti čovjeka? Je li tako nešto originalno? I na kraju - je li tako nešto odraslo, ozbiljno?

Na kraju, meni su privlačne osobe koje imaju svoje "ja". Koje jasno iskaču iz šablone. Kontroverzne osobe. Koje zapravo nije briga - koje zaboli Joko Ono oko toga što će tko misliti, što će tko komentirati, kako će ih lajkati i kako će ih doživjeti. Jer na kraju, bit svega je šaroliki spektar različitosti. A iznad svega ne osuđivati ljude koje ne poznaješ na temelju objava koje nisi kadar osjetiti ili razumjeti i koje su tebi strane. To ne znači da je netko manje vrijedan, loš, djetinjast. Ali djetinjast? Nije li to vrijednost kojoj svi s melakolijom težimo? Ono što nas doista usrećuje? Ono kad su mama i tata djetinjasti, ono kad je gazda na kraju dana djetinjast, ono kad je profesor djetinjast, kad si full nabrijan, a ovaj te kraj tebe nasmije jer je djetinjast? Nisu li to trenuci kad smo najbliži istinskoj sreći?