Homo sapiens sapiens, ta fascinantna i intrigantna raspodjela kozmičke materije. Što je počelo od prve molekule s pukim svojstvom nesavršene replikacije razvilo se u kompleksna bića koja traže svoj smisao na ovoj maloj hrpi vode i kamena koja se vrti oko zvijezde. Moje pitanje za vas, do kad ćemo tako?

Znam da ovo možda nije tema o kojoj mnogi ljudi razmišljaju ali ako nikada niste razmišljali, mogli biste probati. Često puta se nađem u razmišljanju, „čemu sve ovo, što će proizaći iz ovoga“, odgovor može biti jako očit: „smisao tvog života je kako si ga sam napraviš … bla bla bla… klišejne filozofije“. Ali što ako se maknemo od individue i gledamo sliku vrste, što je s čovjekom kao vrstom u svemiru? Ja, mi, vi… ćemo/ćete opstati nekih 80 godina na ovoj planeti, neznatan treptaj na planeti a o kozmosu da i ne govorim. Ljudska civilizacija s kojom se možemo usporediti postojala je u svemiru nekih 7 tisučljeća, vrlo primamljivo za umisliti se da smo ekstra ali i to je zapravo posve neznatna brojka u vremenu egzistencije svega što jest. Jeste li znali da je oko 99% posto vrsta koje su ikada postojale na zemlji do sada izumrle? Izumiranje i nastanak novih vrsta je prirodan tok u našem ekosustavu svidjelo se to nama ili ne i vrlo vjerojatno nas čeka ista sudbina, možda puno brže nego što očekujemo. Pa sto mislite, kada dolazi naše izumiranje na red?

Prva pitanje koje se pitam odmah je, je li čovjek dovoljno glup da uništi sam sebe? Odgovor je da, na žalost. Hitler, Staljin, ratovi… nije se to desilo tako davno, nama se čini davno jer gledamo relativno na naš kratki vijek života ali zaista, u tih niti stoljeće, evolucija nije imala previše vremena da nas učini nešto pametnijima od ljudi tad. Jednako smo glupi i agresivni samo sad imamo smartfon. Još jedan razlog zašto su ljudi uomraženi, imaju tehnologiju pa misle da su „napredni“. Napredak medicine, tehnologije etc… nije omogućila ljudska vrsta kao cjelina, već iznimno inteligentne individue kojih ima sve više jer ljudi ima sve više ali ih je i dalje statistički pre malo da bi imale dovoljno značajan utjecaj na prosječno inteligentnu masu ukoliko masa odluči uputiti čovječanstvo u smjeru destrukcije. Tako da prema mojoj ideji, čovječanstvo neće opstati naredno tisućljeće jer se jednostavno neće moći nositi samo sa sobom.

Ali, možda se ne uništi posve, možda se uništi dio…. I ostane nas dovoljno da nastavimo vrstu i eto onda možda ljudi ne budu glupi. Pa ako sada pretpostavimo da ljudska egzistencija više nije ugrožena od gluposti, što dalje? Zanimljivo pitanje bi bilo pitanje evolucije za početak, što će se desiti sa evolucijom čovjeka ukoliko opstane npr. milijun godina na zemlji? Nećemo se bavit time jesu li uvjeti na zemlji prikladni za život ili ne, recimo da su ljudi bili dovoljno pametni da zaobiđu nepogode sustava. Kuda evoluiramo? Moja vizija je da postoji velika vjerojatnost da se evolucija poigra i segregira nas u dvije ili čak više vrsta koje se razlikuju po tome koje je karakteristike evolucija odlučila favorizirati u kojoj grani. Također, jedna od ideja je da, ako se trend nastavi (iako to stvarno nije predvidivo jer možda dosegnemo point da se ne može dalje nastaviti) i evolucija nastavi favorizirati mozak, možda razvijemo sposobnost telepatije ili neki jako sličan mehanizam tome jer kolektivna svijest nosi mnoge beneficije za vrstu.
A sad da se bavimo s time što se događa kada uvjeti na Zemlji više nisu pogodni? Solucija je: kolonizacija drugih planeta. To će ili doći ili ćemo izumrijeti jer sve i da prilagodimo uvjete na Zemlji (pa i na Marsu) do maksimuma. Naše Sunce će jednog dana učinit ono što se dešava svakoj zvijezdi u svemiru, umrijet će, ostat će bez napajanja i urušit se jadno samo u sebe i nema više (nisam sad 100% sigurna šta ono kažu, ali ako smrt bude eksplozija onda će doista raspršiti i sebe skupa sa svime što ga okružuje daleko u svemir). Jedini način da ljudi (ili neka druga vrsta koja se razvila iz ljudi) opstane je kolonizacija svemira. Hoćemo li tratiti vrijeme da se useljavamo na planete ili ćemo samo letiti uokolo na brodicama, upijati energije iz sunčeva, to mašti na volju…. Fantastike kolko hoćeš, bila il nebila fantastika to je zaista jedna od mogućih sudbina (jer sam veoma optimistična).

Hm, oke, derivacija ljudi je osvojila kozmos, letimo kozmosom vladamo kozmosom milijardama godina. Ali kao što je naš prvi dom imao rok trajanja ima ga i svemir. Svemir teži tome da se širi i stalno stvara još prostora među materijom, a materija koju poznajemo… je ograničen resurs. Zvijezde stalno umiru, crne rupe nastaju, usisaju sve… i etot … jednom će svemir postat hladno mračno mjesto koje se sastoji od samo crnih rupa (hoće li se nakon toga crunchati jer će gravitacija u tom momentu povuć sve skupa, ja ne mislim, neki misle… neka nam fizičari ovdje iznesu malo svoje misli o tome što će biti sa svemirom, baš me zanima). A de smo tu mi? (ako nas nisu usisale rupe) . Jesmo li razvili tehnologiju za prelazak u drugi svemir? (to je toliko naporan fiction da me mozak boli i nemrem si to niti načet kao misao jer ima toliko problema )

Evo all in all ovo je skraćena verzija moje fikcije o tome kako bi budućnost jednog dana mogla izgledati. Nisam to nigdje pročitala nego jednostavno Budiša style: „Ja to tako gledam hehe“. Što nas čeka u daljini, ako hipoteziramo jako jako daleko, što nas čeka? Moja vizija je vrlo vjerojatno jako jako kriva, kao što je vizija ljudi pred 100 godina vjerojatno bila jako jako kriva o nama danas, ali to me ne sprječava da fantaziram o tome, a nebi trebalo niti vas. Možda ste čitali neku knjigu koja se bavi ovakvim mislima, slobodno iznesite jer je tema jako zanimljiva. I nije bitno imate li znanja ili nemate, nemojte se sramit i nemojte se napadat „e ti ne razumiješ ovaj mehanizam“ nego budite fini i fino raspravljajte molim.

Now, let the brain speak!