Prije nekih godinu i pol, dvije – gay prijatelja u ranim tridesetima bliska kolegica na poslu (zapravo navodno je to već bilo i neko prijateljstvo) te njen suprug zamolili su da im pomogne kod dobivanja djeteta. Problem kod njih je bio suprug kojemu je dijagnosticirana prvo azoospermija a zatim i primarni hipogonadizam te prirodnim putem nikako nisu mogli dobiti dijete zajedno. Nakon mnogo godina premišljanja od posvajanja pa do tisuću drugih opcija i papirologije koje su skupljali okolo – odlučili su jednostavno odustati od svega i sami pronaći donora, i to je upravo bio gay prijatelj sa početka priče. Visok, jak, zgodan sportaš - naizgled bi mu i svaki peder vjerojatno lupio "i want your babies“ footprint na romeu. No, šalu na stranu, nakon tisuću vaganja za i protiv i navodnog uvjeravanja sa njihove strane da on ukoliko želi neće imati apsolutno nikakve veze sa tim djetetom te da će ga potpuno izolirati od svega (bilo je čak i govora o preseljenju u drugi grad) – on je to odbio sa stavom da ipak ne bi mogao živjeti znajući da "negdje tamo raste jedan dio njega“. Par dana nakon svega i prijateljski odnosi su puknuli. Potpuno shvatljivo – kod takvih stvari nije lako ni pitati nekoga, niti biti u poziciji da kažeš ne.

Moje pitanje za vas, da vas bliska osoba tako nešto zatraži – bi li pristali? Ako da, pod kojim uvjetima, ako ne – zašto ne?

i p.s. molim bez glupih "doniram to svaki dan frajerima" i sličnih pederi&sperma "hilarious" postova, slutim da bi mogla tema biti plodno tlo za trolere pa ono odmah da kažem - really not funny this time