Nisam često ovdje. Najčešće kada mi fali društvo. Odem, deaktiviram pa se nakon par mjeseci vratim i vidim da se nje previše toga promijenilo. Takvih je dana sve više - kad mi nedostaje netko za normalan razgovor. Frendovi su ok, ali nemam nikoga za koga bih mogao reći da s njime ili s njom mogu biti potpuno otvoren.
Istina je da nemam previše samopouzdanja osim u onome čime se bavim tako da je taj dio života ustvari vrlo dobar. Iz toga razloga mrzim vikende jer je sve oko mene bezveze... No na poslu imam taj osjećaj da sam baš tu gdje trebam biti. Predugo sam si govorio da je to ok. Imaš nešto što te ispunjava, uvijek imaš posla, imaš par stvari u kojima uživaš i to je to. Ne treba ti nitko drugi.

No...

Prva ozbiljnija veza je bila s divnim (još uvijek neprežaljenim) dečkom kojega sam upoznao baš ovdje. Svi imamo svoje probleme. Nije ih skrivao. Trajalo je nekoliko mjeseci pa se povukao. Rekao mi je da to nije pravio on, već da tablete tako djeluju. Bipolarnost i tablete. I da je sve ustvari velika laž jer on nikada nije mislio sve to što je rekao. Tablete su govorile za njega. Zalud sve. Svaka neprospavana noć zbog njegovih suicidalnih misli, svaki strah da neću moći dalje ako ga ne bude. Samo je nestao. Polako utrnuo kako je sam rekao. Najgori mogući osjećaj bespomoćnosti. Kada netko komu si bio sve, planirao život s njim i mislio da ne možeš ni disati ako nije tu... kada takva osoba više ne želi ništa od tebe, niti se javlja, a ne znaš zašto... To je sve samo nije lako.
Ne znam ni gdje je ni... kako je...

Nakon nekoliko godina drugi tip. Divan, pažljiv, s fantastičnim smislom za humor. Nasilni ispadi i višednevna ne javljanja. Ili sasvim suprotno - poljupci i prekrasne riječi kada nešto treba. Znaš da nije dobro i znaš da neće dobro završiti, ali puštaš da te netko pravi budalom dok ne uzme sve što može i više se ne javlja.
Vjerujem u slobodu. Vjerujem da veza na daljinu može funkcionirati. I ne, ne mislim da stalno moramo biti u kontaktu. No odjednom postane preteško čuti se jednom dnevno, tipkanje umara, nema se vremena iako se ništa ne radi.
Saznaš za heroin, za lajne koje se vuku onih noći dok brineš, sve litre alkohola koje vjerojatno financiraš i na kraju ostaneš kriv jer si dosadan, ne kao društvo iz kluba koje živi pravim životom. I svaki njegov krivi korak prebaci na tebe. Pa pustiš... i nije te briga... A lažeš, naravno...

Opet prođe par godina i odlučiš probati. Vrijeme ide i bez obzira koliko poricao, netko ti fali... I evo ga, ne možeš vjerovati da takva osoba postoji. Koliko uspješna, toliko inteligentna, zanimljiva, elokventna... Dogovorite se da ćete se danas čuti. Može navečer? Može! Ostaviš broj, nazove tri sata kasnije nego što smo se dogovorili, ne može govoriti koliko je (pijan valjda). Izvrijeđa te - zadnji jadnik, on s takvima ne razgovara, mislim da sam bolji, sve je kod mene lažno... Plus psovke... Poklopim i dođem ovamo.

Ustvari me zanima je li ovo trend? Odnosno, što sam to previdio?
Jesam, dosadan sam jer ne konzumiram ništa od svih ovih navedenih gluposti. Borim se s takva dva problema doma. No ostajem pozitivan. Problem je valjda što sam naivan i oslanjam se na vlastitu iskrenost pa mislim da sve što pročitam i sve što čujem mora biti istinito. No to je druga priča. Taj problem ovisnosti me pati. Ili sam samo imao takvu nesreću da u desetak godina naletim na tri problema ili se danas stvarno tako živi. Ako netko ima koju pametnu, molio bih, prosvijetlite me.