Sanjao sam te. Opet. Po tko zna koji put. I opet sam se probudio u agoniji, zgrčen, sam u ovom prevelikom krevetu.
Sanjao sam te jer sad su još samo snovi mjesta gdje te srećem, kad smo se odrekli svih naših mjesta, odnosno nismo mi, samo sam ja, jer nemam više snage da te tamo sretnem. Kada bih te vidio s nekim drugim dio mene bi naprosto umro.
Sanjao sam te i jer samo ti još u snu mogu reći neke stvari, samo još u snu si moj, samo moj. Sanjao sam te jer sam tamo sretan, sretan što sam pored tebe, što pričam s tobom, što te osjećam i mirišim. Sanjao sam te.
Sanjao sam kako ti pričam da mi kao nekad značiš sve, da si ti moja bijela točka tamnih dana, da si moje suho mjesto kada vani kiše padaju, da si moja toplina u hladnim noćima. Sanjao sam kako gledam direktno u te tvoje oči i gubim se u njima. Gubim se tolko da to više nisam ja, da mi kažeš kako je ponoć a vani Sunce visoko na nebu, povjerovao bih ti. Sanjao sam te usne koje su me tolko puta ugrizle i kako opet moje krvare. Sanjao sam tvoj osmijeh koji još odzvanja mojim stanom i sanjao sam vrat koji nisam nikad smio dirati, a tako sam ga obožavao kradomice ljubiti.
Sada mi je samo san ostao i zbog toga mrzim svakoga tko me iz njega budi. Mrzim onaj alarm koji me o izlasku Sunca tako glasno budim. Mrzim jutarnje pozive krivih ljudi i njihove besmislene poruke.
Jer ti si trebao biti moj san na javi, a zapravo si postao moja noćna mora.