Koliko vidim, ima dosta tema o vlastitim iskustvima autanja. U smislu kako smo se odllučili na to, kome smo prvom rekli, kakve su bile reakcije i slično. Međutim, ovdje bih želio da se podijele malo drugačija iskustva, ako želite. O tome što smo naučili o sebi samima nakon izlaska iz ormara.

U zadnje vrijeme sam napisao post ili dva na teme koje su bile vezane uz coming out i ulovio sam se da razmišljam o promjeni koju je coming out imao na mene.

Prva značajna stvar koju sam iskusio je osjećaj da je konačno sve na svom mjestu i da je upravo to nešto što je falilo da postanem kompletan i da konačno živim punim plućima. Do coming outa sam bio zadovoljan svojim životom i samim sobom, nisam imao osjećaj da mi bilo što fali. Shvaćanjem da sam peder i priznavanjem toga samom sebi, raslo je shvaćanje samog sebe i pomisao da je to dovoljno. Onda je došlo do praktičnog problema da se u potpunosti prihvaćaš i voliš takav kakav jesi, ali to "ne možeš" podijeliti s ljudima koji su ti dragi. "Ne možeš" podijeliti sreću da si u prvoj vezi, sve lijepe stvari i osjećaje koji se događaju s tom osobom. Pa se u tom oslobađanju vraćaš u neiskrenost, pa odjednom tvoj dečko poprima ženski spol i zove se Ivona. I dovedeš se do toga da gušiš vlastitu sreću prema van. I zapitaš se ima li to smisla. Naravno da nema. Pređeš taj korak, kažeš prvoj osobi. Svakoj sljedećoj je sve lakše reći. I na kraju dođeš do toga da se tu, zapravo, nema što niti priznavati niti objavljivati. Mislio si da je dovoljno samom sebi priznati da si peder, ali skrivanje toga od drugih vraća u dvostruki život. Ne prema sebi, nego prema drugima. Što, opet, utječe na tebe jer ono što jesi gasiš i pališ na prekidač, ovisno o tome tko je trenutno u tvojoj blizini. Meni je to, kao što rekoh, u tom trenutku bilo jedino što je bilo gušeno i neiskreno, lažno umanjene vrijednosti i racionaliziranja da mi to i nije potrebno ako sam svim ostalim stvarima zadovoljan. E, zajeb! Tek kad sam se oslobodio okova ormara, shvatio sam koliko je taj dio nedostajao i kako je ekspresno izbrisao mnoge druge frustracije, brige i probleme. Frustracije za koje nisam niti znao da postoje, nego sam ih racionalizirao potpuno drugačije. I da je puno toga korijen zapravo imalo baš u nerealiziranom seksualnom identitetu.

To dovodi do druge stvari koju sam naučio. A to je da na vlastitu sreću okolina nema tako značajan utjecaj kako sam mislio. Što je, donekle, u sukobu s ovim da fali baš taj dio da to što jesi podijeliš s okolinom. Ali, ovdje govorim o široj okolini čija potvrda/mišljenje zapravo nemaju nikakvog utjecaja na tebe, a do tada im pridaješ takav značaj. Kada si potpuno svjestan što si, kada si potpuno pomiren i zadovoljan time što si i kada to što jesi živiš u svakoj situaciji i bez straha, shvatiš da je značajan utjecaj okoline bio samo izmišljen razlog kojim si se branio od samog sebe. I ne tiče se samo seksualnosti, nego se prelije na sve druge aspekte života. Sve postaje jednostavnije i bezbrižnije, zato što si nepovratno izgubio iluziju da tvoj vlastiti život više ovisi o drugima, nego o tebi.

Treća stvar je da sam zbog vremena provedenog u ormaru, glumeći ono što nisam, postao alergičan na sve što me u svakom segmentu života spriječava da budem ono što jesam. To je nužno dovelo do toga da mi se drastično snizila tolerancija na pizdarije, na sve što smatram osobnim gubitkom vremena. Što, opet, dovodi do pretvaranja u drastično direktniju osobu koja iz svog života miče sve što je ograničava i guši u onome što jest. Premda nikada nisam imao većih problema sa samopouzdanjem, svejedno mogu reći da je coming out imao blagotvoran utjecaj na otklanjanje potrebe da sebe vrednujem po nekim općim, vanjskim principima i mjerilima, a ne (prvenstveno) po vlastitima. Koji su jedini ispravni. Za mene, naravno. Jer su moji. Sve se svodi na to da bolje naučiš živjeti svoj život i ono što jesi.

Imate li vi što za podijeliti?