Prije točno godinu dana moj život je krenuo u skroz drugačijem smjeru. Dogodile su mi se stvari za koje san mislio da se neće nikad dogodit' ili barem ne u bliskoj budućnosti. Tog dana prije godinu dana sam se prvi put prijavio na Gay.hr – općenito meni prva stranica takvog sadržaja. (Vjerojatno iz nekakve dosade i želje da se malo više informiram o temama koje se tiču moje seksualnosti.)

Položaj LGBT osoba u Hrvatskoj nije na zavidnom nivou, tako da biti drugačiji nije lako, pogotovo ne u Splitu, pogotovo ne ako si Vlaj u Splitu. Split glasi kao homofoban, dok je za mene gay friendly s obzirom na to da san tu doša' tek na faks. Kada 18 godina živiš negdi di niko ne zna šta znači riječ gay, di se ''peder'' koristi samo kad lokalni nogometaš promaši gol, di crkva i svećenik drže sva 4 zida okoline u kojoj živiš, di na vjeronauk ne idu samo ''četnici'', di je preko 95% glasova otišlo na stranu ZA, onda to ne predstavlja baš okolinu u kojoj je biti gay okej.
Da san gay znam, bit će, od trenutka kada sam bio svjestan svoje seksualnosti. Znam da sam prvi dan prvog razreda primijetio nekog dečka i da san doma pričao o njemu. Ali kao na jednom coming outu na youtube-u: ''Nije mi bilo jasno zašto dečki mogu reći da im se sviđaju cure, a ja kao dečko ne mogu reć da mi se sviđa taj dečko''. I tako, godina po godina, iako si svjestan svoje seksualnosti nekako je kriješ zbog osude okoline, osjećaš strah kada bi uopće na Google upisao nešto što sadrži riječ GAY jer bi to značilo automatski da priznaješ tu bolnu činjenicu. Kao i većina nas na početku puberteta misliš da je to samo faza, onda sam sebe prisiljavaš na to da ti se svide cure, da imaš curu, da ne budeš crna ovca za ostale jer si već sam sebi crna ovca. Srećom uvijek san bio okružen društvom, otvoren sam, nisan se nikad povukao u sebe, nikakve faze depresije i ostalih stvari u kojima se nerijetko gay osobe znaju naći.

Samo je 12 mjeseci prošlo od dana kada sam mislio da ću u grob odnijeti svoju mračnu tajnu, da to nije stvar koju ću ikad ikom moći priznati i da ću svoj život provest u laži…I nekako krenuo taj dan kada san počeo čitat forum, svaku vijest sa CROL-a, dopisivat se sa osobama iste orijentacije i našao dobre gay poznanike i prijatelje. Bilo mi je zanimljivo, opuštao san se polako, ali me još uvijek svega bilo strah. Nakon skoro dva mjeseca dopisivanja s nekim dečkom shvatio san da san se prvi put zaljubio. To mi je bio glavni okidač za outanje koje mi do tada nije bilo ni u snu na pameti. Svaki party, svako druženje uz alkohol mene je dovodilo do ruba. Razum mi je govorio: ''Nemoj napravit sranje kretenu, požalit ćeš'', ali kada se prvi put u životu zaljubiš, a niko od tvog društva to ne zna, onda je to činjenica koja te proždire. Boli te što tvoji prijatelji imaju cure, prijateljice imaju dečke, zaljubljuju se, u vezama su, a ti si se prvi put zaljubio i da nitko od njih to ne zna, bilo je previše bolno.

Nakon što san priznao par bliskih osoba i prošlo je ne OK nego više nego super. Svi su reagirali ko u filmu, bili presretni, neki su govorili da će se napit i da se neće triznit tri dana jer ipak tribamo to proslavit. Stvarno san pomislio da je predobro da bi bilo istinito. Zato nisan htio dalje širit to, pogotovo ne obitelji. Znam da me nikad ne bi izbacili, nikad mi ne bi nešto ružno rekli, ali nisan doma želio stvarati nekakve tenzije. Ja san ionako imao društvo s kojima mogu podijelit sve, tako da bi to bio dodatni problem. Referendum o braku je potakao dosta razgovora za ručkovima, pa san mogao izrazit svoje mišljenje. Svi doma su mi visokoobrazovani pa smo i sa oprečnim stavovima mogli ugodno razgovarat, vodit argumentirane razgovore bez podizanja tona, deranja ili divljanja zbog toga kad bi rekao da želim da gay osobe imaju sva prava. Takvi razgovori su me opustili po pitanju outanja obitelji.

Da ne pišem detalje, bit je da sad znaju i da je i to prošlo odlično. Iman najbolju obitelj na svitu. Ne samo da su me prihvatili, nego nisu ni ispitivali glupa pitanja otkad to znaš, jesi bio s curom, to je faza… Ono što san doživio od njih su bilo velike isprike, izljevi emocija i ljubavi. Plakali su dok su mi govorili da me vole, plakali su kako kažu jer sam teške trenutke prolazio sam, ispričavali se za svaku negativnu riječ koju su mi indirektno uputili obraćajući se ''gajevima'', bilo im je užasno žao što nikad to nisu primijetili, što mi prije nisu mogli biti oslonac jer su mislili da se u našoj obitelji sve zna i da međusobno nemamo tajne, pa im je ta činjenica predstavljala stvar da su ''pogriješili u odgoju'' na način da mi se prije nisu mogli posvetit i da budemo bliski i oko toga jer im to ne predstavlja nikakav osjećaj srama, nikakvu nelagodu, ništa loše ne vežu s tim. Znao san da iman odličnu obitelj koja bi me prihvatila, ali to je bilo nešto savršeno. Kada ti sve važne osobe u životu od društva do obitelji znaju cijeli tvoj život. Kada tako veliku stvar ne moraš od nikoga kriti, kada možeš svojima slobodno reći da si kupio dečku majicu na poklon, da moraš otići na koji dan do njega bez da izmišljaš glupe razloge svima, kada im možeš pokazat zajedničku sliku i kada kažu da ste baš slatki.

Nisam ni mogao zamisliti da će mi se život u godinu dana toliko primijeniti. Da iman obitelj koja me prihvaća, da iman društvo s kojim su se stvari promijenile samo na bolje, da iman odličnog dečka, da iman gay prijatelja koji je jako brzo ušao u krug ljudi koji znaju sve o meni i koje ja smatran dobrim.

Eto, drago mi je s vama na Gay.hru podijeliti svoju priču jer je to portal gdje je započelo moje putovanje, tu sam se dosta izgradio i načita po forumu i tu san upozna ljude koji su mi promijenili život. Onima koji još nisu out želim puno sreće! roud: