Teško je reći kako je slavni metafizičar George Ivanovich Gurdjieff (Georgij Ivanovič Gurdijev) stekao znanje o prastarim školama takozvanog četvrtog puta, još je teže saznati tko su mu bili mentori i učitelji, no jedno je jasno, Gurdjieff je pred kraj svog života zatvorio sve svoje škole, razočaran svojim učenicima koji ništa nisu radili na sebi jer su smatrali da je dovoljno biti dio grupe, a da pri tome ne „mrdnu prstom.“
„Ljudska bića su zaražena opasnom psiho-spiritualnom bolešću duše, parazitskim nametnikom uma koji masovno uzima svoj danak zahvaljujući kolektivnoj psihozi titanskih proporcija. Ovaj umni virus su prastari Indijanci nazivali „wetiko,“ oni su znali kako bolest operira kroz slijepe točke unutar ljudske psihe, devastirajući ljudska bića koja su potpuno nesvjesna vlastitog ludila, prisiljavajući ih da djeluju i misle na uštrb sebe i drugih.

Wetiko je rak duše, on napada našu percepciju na prikriven i podmukao način, tjerajući „bolesnike“ da budu sve gori i gori, a da pri tome virus ostane dobro skriven od radoznalih pogleda. Ova grozna bolest nije ograničena konvencionalnim zakonima trodimenzionalnog prostora i vremena, ovaj „bug“ u sustavu nas obmanjuje djelujući s unutarnjim projektirajućim tendencijama našeg uma kako bi on postao vanjski faktor, umjesto da ga s pravom razmatramo kao unutrašnju boljku.

Ljudi zaraženih wetikom stvaraju punu projekciju sebe za vanjske promatrače, kao na filmskom platnu, iako su zaraženi potpuno prazni i bolesni iznutra. Wetiko se nelokalno formira te konfigurira događaje u našem svijetu iskorištavajući sinkroniziranost koja sve više dolazi do izražaja. Zapravo wetiko nalikuje dubokom snu, te događaje iz vanjskog svijeta simbolično odražava kroz stanja u dubokoj psihi čovječanstva.” Paul Levy

Nekima će biti teško povjerovati da su ljudska bića zaražena rakom duše – wetikom, no pogledamo li malo oko sebe postaje jasno da nešto definitivno nije u redu s našom civilizacijom, od veličanja ega do psihopatskih zakona, a ponajviše zbog izričitog nedostatka empatije „ljudi“ kako prema drugim živim bićima planete, tako prema pripadnicima vlastite vrste.
„Značajan postotak ljudi koje svakodnevno srećemo na ulici su potpuno prazni iznutra kao da su već mrtvi. Sretni smo što ne znamo i ne možemo vidjeti koji ljudi su takvi. Kada bi znali koliki je broj ljudi među nama u stvari mrtvo i da takvi upravljaju našim životima, poludjeli bi od strave.“
„Uopćeno gledajući, možemo reći kako se čovječanstvo nalazi u stanovitom zastoju, te da taj zastoj stvara strmoglavi put prema dole, put koji vodi prema degeneraciji. Porast znanja u jednoj domeni stvara porast neznanja u drugoj domeni, profinjenost u jednoj domeni, stvara vulgarnosti na drugoj stani, sloboda u jednoj domeni uzrokuje stvaranje ropstva na drugoj strani, nestanak jedne vrste predrasuda utječe na pojavu i rast druge vrste predrasuda i tako dalje.“
„Moramo razumijeti da se ljudsko biće sastoji iz dva dijela; suštine i osobnosti (ličnosti). Suština je u čovjeku dio koji je stvarno njegov. Osobnost u čovjeku nije „njegova.“ Zapravo to što „nije njegovo“ znači da je došlo izvana, da je ljudsko biće to naučilo, ili pak to je dio koji čovjek odražava, svo tragovi vanjskih impresija ostavljeni u našoj memoriji, u našoj osjetilnosti, sve riječi i pokreti koji su naučeni, svi osjećaji koji su stvoreni uz pomoć oponašanja, sve to „nije njegovo“, sve to je osobnosti.

S točke gledišta uobičajene psihologije, podjela ljudskih bića na osobnosti i suštinu je teško pojmljiva, u stvari ovakva podjela uopće ne postoji u modernoj psihologiji.

Malo dijete još uvijek nema svoju osobnosti, ono je onakvo kakvo stvarno jeste. Osobnost se stvara dijelom uz pomoć namjernih utjecaja drugih ljudskih bića, točnije obrazovanjem, a dijelom i spontanim oponašanjem starijih ljudi, od strane malog djeteta.

Suština je istiniti dio odraslog ljudskog bića, a osobnost je lažni dio ljudskog bića. Proporcionalno s razvojem osobnosti, suština se sve rjeđe manifestira, te se često događa da se ljudska suština zaustavi u razvoju za vrijeme djetinjstva i nikada više ne raste.

Često se dogodi da suština odraslog inteligentnog obrazovanog ljudskog bića prestane s rastom na nivou djeteta od pet do šest godina. To zapravo znači, da sve što vidimo na takvom ljudskom biću, „nije njegovo osobno.“

Ono što je stvarno dio ljudskog bića je njegovo osobno svojstvo točnije njegova suština, ona se obično manifestira samo u obliku instinkta i najjednostavnijih emocija. Pa ipak, postoje slučajevi kada se suštona ljudskog bića razvija paralelno s njegovom osobnošću. Ovo su izuzetno rijetki slučajevi, pogotovo u okolnostima civiliziranog života.“

„Suština ima više šanse za razvitak kod ljudi koji žive bliže prirodi, u teškim životnim uslovima, točnije kod ljudi koji se nalaze u stalnoj životnoj opasnosti i bitci za opstanak. Po pravilu, kod takvih ljudi osobnost se malo ili nimalo razvija. Pa ipak oni imaju više onoga što je „njihovo,“ a manje onoga što „nije njihovo,“ zapravo takvim ljudima fali obrazovanje i kultura, oni su uglavnom necivilizirani.

Kultura stvara osobnost i istovremeno je produkt i rezultat osobnosti. Nama je jako teško shvatiti da je cijeli naš život, sve ono što nazivamo „civilizacijom,“ sve ono što smatramo znanošću, filozofijom, umjetnošću i politikom, stvoreno od strane ljudske osobnosti, to jest od strane onoga što u biti „nije njihovo.“

Taj element, točnije ono što „nije suštinski njihovo“ se razlikuje od onoga što je „stvarno njihovo“ i to po činjenici da se ono može izgubiti, izmijeniti ili može biti oduzeto od ljudskih bića na više vještačkih načina.“
Gurdjieff tvrdi da postoje načini za verificiranje veze između osobnosti i suštine, u istočnjačkim školama postoje metode poput hipnoze, vježba i narkotika, kako bi se odvojile veze između ljudske osobnosti i suštine. On smatra da ukoliko se osobnost i suština u ljudskim bićima odvoje na neko vrijeme, na ovaj ili onaj način, tada se u čovjeku formiraju dva bića, koji pričaju različitim glasovima, koji imaju različite ukuse, ciljeve i interese, te da se obično ustanovi kako se jedno od ta dva bića nalazi na nivou malog djeteta.

Gurdjieff napominje da je intruzivno mijenjanje ljudske osobnosti i suštine pogubno, mentalne hipnoze koje stvara naša civilizacija su po nas toliko katastrofalne da vjerujemo u laži unutar sebe i izvan sebe, on smatra da je jedino moguće pravilno razviti sebe uz pomoć škole, točnije uz pomoć ljudi koji su već prošli takve promjene.

Zapravo Gurdjieff stvara analogijom opisuje buđenje, kao „bijeg iz zatvora,“ te smatra da se za bijeg iz takvog zatvora moramo udružiti s ljudima koji su već pobjegli ili pak imaju znanja kako taj zatvor izgleda, gdje su mu stražari, kako napraviti alate za bijeg i slično.

Gurdjieff napominje da je bijeg i zatvora moguć ako se civiliziranom ljudskom biću uspava osobnost no ostavi se budna njegova suština, nakon određenog vremena. osobnost nestaje a ostaje samo ljudska suština. Tada se događa nešto što ruši iluzije u pravom smislu te riječi, ljudsko biće ostavljeno samo s budnom suštinom shvaća kako je bio pun najraznovrsnijih „uzvišenih“ ideja, pun simpatija, antipatija, ljubavi, mržnje, strasti, patriotizma, stremljenja, želja, uvjerenja, koje su odjednom nestale, ljudsko biće nakon toga ostaje potpuno prazno, bez misli osjećaja, uvjerenja i stavova. Stvari koje su nekada uzbuđivale takvo ljudsko biće, sada postaju nevažne, na njih takvo ljudsko biće više nema nikakvih osjećaja, postaje prema njima indiferentan jer se deprogramirao u najdubljem smilsu te riječi.

Gurdjieff napominje:

„Ponekad je takvo ljudsko biće u stanju vidjeti svu izvještačenost i imaginarni karakter svog uobičajenog raspoloženja, svojih nekadašnjih uzvišenih riječi, a ponekad ih čak i zaboravi kao da nikada nisu postojale.

Stvari za koje je takvo ljudsko biće bilo u stanju žrtvovati svoj vlastiti život, postaju besmislene i beznačajne, nevrijedne da im se posveti ikakva pažnja. Sve što ljudsko biće u tom stanju može osjetiti je par instiktivnih težnji i ukusa. Recimo može voljeti slatkiše, uživati u toplini, neće voljeti razmišljati o poslu, te muse može sviđati ideja o fizičkom kretanju i to je zapravo sve.

Mnogi ljudi koji su se podvrgli takvoj hipnozi su bili šokirani spoznajom da u sebi imaju nešto što ima potpuno suprotne stavove o svemu što misli i osjeća njihova osobnost. U velikom broju slučajeva, ljudi tada nastoje suzbiti suštinski aspekt sebe, te nastavljaju dalje, po starom, jer je njihova osobnost dominantna i naravno ta osobnost ne može priznati sama sebi da je izvještačena i neprirodna.“

Ovaj dio savršeno opisuje način na koji wetiko kroz projekciju dominira unutar nas samih, no wetiko ima cijeli pregršt trikova s kojima nas zavodi i s kojima nama upravlja do te mjere da nas pretvara u nehumane automate, ljude mašine kako ih je nazivao Tesla i Gurdjieff.

Izvor: matrixworldhr.wordpress.com/

Any thoughts?