OPROŠTAJNO PISMO – Gabriel García Márquez

Kada bih imao jedan komadić života, dokazivao bih ljudima koliko griješe kad misle da se prestaju zaljubljivati kad ostare, a ne znaju da su ostarili kad se prestanu zaljubljivati.

Kada bi Bog na trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ne bih rekao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem.

Stvari bih cijenio, ne po onome što vrijede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više. Shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade!

Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo, već i dušu. Bože moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da zagrije sunce. Slikao bih Van Ghogovim snom, na zvijezdama jednu Benedettijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u trenu svitanja.

Zalijevao bih ruže suzama, da osjetim bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica.
Bože moj, kad bih imao jedan komadić života!

Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u ljubav.

Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da se prestaju zaljubljivati kada ostare, a ne znaju da su ostarjeli kada se prestanu zaljubljivati. Djeci bih darivao krila, ali bih im prepustio da sama nauče letjeti. Stare bih podučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom. Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi.

Naučio sam da čitav svijet želi živjeti na vrhu planine, a ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica.

Shvatio sam da kada tek rođeno dijete stegne svojom malom šakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatio zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo gledati drugog odozgo jedino kad mu treba pomoći uspraviti se.

Toliko sam toga mogao naučiti od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakirali u onaj sanduk, ja ću nažalost početi umirati.

Gabriel García Márquez