Gdje god da idem .
Staze se poravnaju .
Plovim brodom malim.
Nema vjetra , niti oluja.
Sve mirno i spokojno .
Na nebu sja sunce i lijepi.
Nebeski oblaci , pomislih.
U sebi kako je predivno.
Čitav ovaj svijet , ljudi .
Kao u snu rekli bi svi .
Moje srce kao kompas.
Isijava prelijepom energijom.
Koja me vodi u daljine .
Ta unutarnja ljepota je.
Nešto predivno i jedinstveno.
To treba čuvati i njegovati .

Neka pada kiša sjaja i ljubavi .
I ispuni zemlju urodom truda .
I nama ljudima da nam da.
Novu nadu u svemu čemu se .
Nadamo i vjerujemo i čeznemo.
Kad tama obasjava srce da svijetlost .
Ispuni više i jače od same tame ..
Da svačije lice bude nasmijano i lijepo .
Bližnje svoje da uvedemo u toplinu i sigurnost .
I nikada ne mrzimo nego volimo svim srcem .
Pomažemo pa čak i strancima koje ne znamo .
I ne očekujemo zauzvrat novce nego zahvalnost .
I sami ćemo od svog truda i dobrote živjeti ispunjeno.

O Svijetlosti blaga .
Koja dolaziš u srca naša.
Postepeno nas hrabriš.
Da idemo koraci malim.
Ali vrijednim truda našeg.
S vremenom ona tama nestaje.
Posve se povuče nema je više .
Samo ostaje ljubav i toplina .
Ono što je više od nas ljudi .
Čime težimo da osjetimo radost .
Kad te upoznamo suze radosnice.
Na našim licima dođu oživjeli smo.
Kad padnemo kako ćemo znati.
Kakav je osjećaj pobjede i obrnuto .
Ostani tu uz nas i ne napuštaj nas .
Naše sve treba te i žedno je tebe.