Bertrand Russell: Nice People (1931)
Fini ljudi
Namjeravam napisati članak u pohvalu finih ljudi. Ali čitatelj bi mogao željeti prije toga znati, tko su to ljudi koje ja smatram finim. Doći do njihove bitne kvalitete može biti malo teže, stoga ću ja početi nabrajajući određene tipove koji dolaze pod taj naslov. Djevičanske tetke su nepromjenjivo fine, posebice, naravno, kad su bogate; propovjednici religije su fini, osim onih rijetkih primjera u kojima daju petama vjetra u Južnu Afriku s članom kora nakon hinjenog samoubijstva. Mlade djevojke, žalim da moram reći, rijetko da su fine danas. Kad sam ja bio mlad, većina od njih su bile fine; to će reći da su dijelile majčino mišljenje, ne samo o temema nego, što je još više zamjetljivo, o pojedincima, čak i mladim muškarcima. One bi rekle "Da, mama" i "Ne, mama" u prikladnim trenucima; one bi voljele svog oca jer je to bila njihova dužnost da to čine, i svoje majke, jer bi ih one sačuvale i od najmanje slutnje pogreške. Kad bi postale vjerene da bi bile udane, one bi se zaljubile s časnom prikladnom umjerenošću; jednom kad su udane, one bi uviđale kao svoju dužnost voljeti svoje supruge, ali i dati ostalim ženama do znanja da je to dužnost koju one obavljaju s velikim teškoćama. One bi se ponašale fino prema supugovim roditeljima, pri tom obznanjujući jasno, da iti malo manje pristala osoba ne bi to činila tako; one ne bi govorile pogrdno o drugim ženama, ali bi napućile usne na takav način da bi se moglo vidjeti što bi moglo biti izrečeno, da nije njihove anđeoske dobrostivosti. Taj tip je ono što se zove čista i plemenita žena. Taj tip, nažalost, jedva da postoji osim među starima.
Hvala milosti, oni koji su preživjeli još uvijek imaju velike snage: oni kontroliraju obrazovanje, gdje pokušavaju, ne bez uspjeha, sačuvati Viktorijanski standard hipokrizije; oni kontroliraju legislaturu u onome što se zove "moralna pitanja", i na taj način daju stvoriti i ojačati veliku profesiju dilanja [droga npr.]; oni osiguravaju da mladi ljudi koji pišu za novine izražavaju mišljenja finih starih dama, radije no svoja, proširujući na taj način doseg stila tih mladih ljudi i raznolikost psihološke imaginacije. One održavaju živim bezbrojna zadovoljstva koja bi inače brzo nestala u zasićenosti: na primjer, zadovoljstvo čuti nepristojan jezik na sceni, ili vidjeti nešto više gole kože nego što je to uobičajeno. Iznad svega, one održavaju živim zadovoljstva lova. U homogenoj seoskoj populaciji, kao što je engleski shire ljudi su osuđeni na lov lisica; to je skupo i ponekad čak i opasno. Štoviše, lisice ne mogu objasniti sasvim jasno koliko one ne vole biti lovljene. Obzirom na sve to, lov na ljudska bića je bolji sport, ali kad se ne bi radilo o finim ljudima, bilo bi teško loviti ljudska bića čiste savjesti. Oni koje fini ljudi osude su otvorena lovina; na njihov zov "Tally-ho" [eno lisice!], lovci se sakupljaju, i žrtva je progonjena do zatvora ili smrti. Posebice je dobar sport, kad je žrtva žena, jer to ugađa ljubomori žena i sadizmu muškaraca. Ja znam u ovom trenu stranu ženu koja je živila u Englekoj, u sretnoj ali vanbračnoj zajednici s muškarcem kojeg ona voli i koji nju voli; na nesreću, njena politička mišljenja nisu tako konzervativna kako bi se željelo, premda su samo mišljenja, s kojima ona ne čini ništa. Fini ljudi su međutim iskoristili tu izliku da navedu Scotland Yard na miris, i ona je poslana u svoju matičnu zemlju da gladuje. U Engleskoj, kao i u Americi, stranac je moralno razarajući utjecaj, i mi svi imamo zahvaliti policiji za brigu koju koju oni poduzimaju da samo izuzetno vrli stranci smiju prebivati među nama.
Općenito, fini ljudi ostavljaju policijsku aktivnost svijeta unajmljenicima, jer oni osjećaju da taj posao je takav da osoba koja je prilično fina ne bi željela činiti. Postoji međutim jedan dio koji oni ne žele delegirati, naime odjel nož-iza-leđa i skandala. Ljudi mogu biti poslagani u hijerarhiju finoće po snazi njihovih jezika. Ako A govori protiv B, i B govori protiv A, društvo u kojem žive općenito će se složiti da jedan od njih čini javnu dužnost, dok je drugi pokretan pakošću; onaj koji upražnjava javnu dužnost je finiji od dva. Tako na primjer, direktorica škole je je finija od tajnice škole, ali gospođa koja sjedi u školskom odboru je finija od obadvije. Dobro usmjeren neformalan "među nama" govor može jednostavno uzrokovati žrtvu da izgubi svoja sredstva za život, i čak ako taj ekstremni rezultat nije postignut, može pretvoriti osobu u pariju [otpadnik, član donje kaste na jugu Indije]. To je stoga, velika snaga za dobro, i mi trebamo biti zahvalni da su fini ljudi ti koji ju upotrebljavaju.
Osnovna karakteristika finih ljudi je pohvalna praksa poboljšavanja stvarnosti. Bog je stvorio svijet, ali fini ljudi osjećaju da da su oni mogli posao bolje obaviti. Ima mnoštvo stvari u Božanskoj rukotvorini koje, dočim bi bilo bogohulno željeti ih drugačije, bilo bi bez daljega lijepo spomenuti. Božanstva su držala da da naši prvi roditelji nisu jeli jabuku, ljudska rasa bi bila ispunjena nekim nevinim načinom vegetiranja, kako Gibbon to zove. Božanski plan u tom pogledu je zasigurno tajnovit. Vrlo dobro je posmatrati to, kako prije spomenuta božanstva čine, u svjetlu kazne za grijeh, ali problem s tim gledanjem je da dok to može biti kaznom za fine ljude, za druge, nažalost, to može biti priličan užitak.Činilo bi se, stoga, kao da je kazna načinjena da padne u krivo dvorište. Jedna od osnovnih svrha finih ljudi jest da preusmjere tu besumnje nenamjeravanu nepravdu. Oni pokušavaju osigurati biološki nametnut način vegetiranja bude prakticiran poskrivečki ili hladno, i da oni koji to prakticiraju poskrivečki imaju, kad se otkrije, biti u vlasti finih ljudi, dugujući im za štetu koju su mogli učiniti putem skandala. Oni pokušavaju osigurati također da što je manje moguće se o predmetu sazna na pristao način; oni pokušavaju navesti cenzore da zabrane knjige i kazališna djela koja prikazuju stvari drugačije do priliku za cinično prljavo smijuljenje; u tome su uvijek uspješni ako kontroliraju zakone i policiju. Nije znano zašto Gospod načini ljudsko tijelo kako načini, obzirom da se mora pretpostaviti da svemoć je mogla načiniti takovim da ne šokira fine ljude. Možda, ipak, postoji dobar razlog. U Engleskoj, otkako je izrasla tekstilna industrija u Lancashire-u, bliska je veza između misionara i pamučne industrije, jer misionari uče divljake da pokrivaju ljudsko tijelo i time povećavaju potražnju za pamučnim proizvodima. Kad ništa sramotnog ne bi bilo s ljudskim tijelom, tekstilna industrija bi izgubila taj izvor profita. Taj primjer pokazue da se nikada ne trebamo bojati da će širenje vrline umanjiti našu zaradu.
Tko god da je izmislio frazu "gola istina" poimao je važnu vezu. Golotinja je šokatna za sve ljude zdrava uma, i tako je i istina. Malo je važno o kojem se području radi, ubrzo ćete uvidjeti da istina je takova da fini ljudi ju neće pripustiti u svoju svijest. Kad god sam imao nesreću da budem prisutan u sudnici, na saslušanju slučaja o kojem sam ja imao znanje iz prve ruke (1), pogađala me činjenica da niti jedna sirova istina ne smije prodrijeti u te uzvišene portale. Istina koja ulazi u sudnicu nije gola istina, nego istina u dvorskoj odjeći, sa svim manje pristojnim dijelovima zastrtim. Ja ne velim da se to primjenjuje na suđenja izravnih zlodjela, ako što su ubijstva ili krađe, ali se primjenjuje na sve one u koje ulazi element predrasude. kao što su politička suđenja, ili suđenja za bestidnost. Ja mislim da je u tom pogledu Engleska gora no Amerika, jer je Engleska dovela do savršenstva gotovo nevidljivu i napola svjesnu kontrolu svega neugodnog putem osjećaja za pristalost. Ako hoćete spomenuti u sudnici bilo koju neprihvatljivu činjenicu, uvidjeti ćete da je to suprotno zakonima dokaza i da ne samo sudac i zastupnik suprotne strane, nego i zastupnik vaše strane će spriječiti da rečena činjenica bude iznešena.
Ista vrsta nestvarnosti prožima politiku, zahvaljujući finim ljudima. Ako pokušate uvjeriti bilo koju finu osobu da političar njegove vlastite stranke je obični smrtnik, ništa bolji no masa čovječanstva, on će uvrijeđeno odbaciti sugestiju. Sljedno, za političara je nužno prikazati se besprijekornim. U najvećem broju primjera političari svih stranaka prešutno se ujedinjuju da bi spriječili da bilo što pogubno za profesiju izađe na vidjelo, jer stranačke razlike uobičajeno čine manje u podjeli političara no što identifikacija profesije čini u njihovu ujedinjavanju. Na taj način fini ljudi su kadri sačuvati svoju napirlitanu sliku nacije velikih ljudi, a školska djeca mogu biti načinjena vjerovati da eminencija se dosiže samo najvećom vrlosti. Ima, istina, izuzetnih vremena kad politika postaje stvarno gorka, i u svim vremenima ima političara koje se ne smatra dovoljno poštovanim da bi pripadali tom neformalnom sindikatu. Parnell, na primjer, bio je prvo neuspješno optužen za suradnju s ubicama i zatim uspješno osuđen za povredu morala, kakovu, naravno, niti jedan od njegovih tužitelja ne bi niti sanjao počiniti. U našim vlastitim vremenima komunisti u Evropi i ekstremni radikali i sindikalni agitatori su van ograde; niti jedno veće tijelo finih ljudi ne divi se njima, i ako oni povrijede konvencionalni kod ne mogu očekivati milosti. Na taj način, nepotresiva moralna uvjerenja finih ljudi bivaju povezana s obranom vlasništva, i tako još jednom dokazuju njihovu neprocjenjivu vrijednost.
Fini ljudi vrlo prikladno podozrijevaju zadovoljstvo kad god ga vide. Oni znaju da onaj što uvećaše mudrost uvećaše čemer, i oni zaključuju da onaj što uvećaše čemer uvećaše mudrost. Stoga oni osjećaju da širenjem tuge oni šire mudrost; obzirom da mudrost je dragocjenija no rubini, opravdan je njihov osjećaj da doprinose boljitku čineći to. Tako će, na primjer, načiniti javna dječja igrališta, da bi sebe uvjerili u svoju philantropiju, i zatim će nametnuti tolika ograničenja da niti jedno dijete ne može biti sretno tamo kao kad je na ulici. Oni će učiniti što je u njihovoj moći da igrališta, kazališta, itd. ne budu otvorena nedjeljom, jer taj dan je kad se može uživati. Mlade žene na svom radnom mjestu su zapriječene koliko je moguće pričati s mladim muškarcima. Najfiniji ljudi koje znam unijeli su taj pristup u krilo obitelji i učinili djecu igrati samo poučne igre. Ta razina finoće, međutim, ja žalim da moram reći, postaje sve manje uobičajena no što je to bila. U stara vremena djecu su učili da:
Jednim udarcem Njegova svemoćna štapa
Može poslati mlade griješnike odmah u Pakao,
i podrazumijevalo se da će se to vjerovatno desiti ako djeca postanu bučna ili zabavljena aktivnošću koja se nije smatrala prikladnom za ministranta. Odgoj baziran na tom gledištu je dan u The Fairchild Family, djelu neprocjenjive vrijednosti kako proizvesti fine ljude. Ja znam nekolicinu roditelja, ipak, koji do dan danas žive u skladu s tim visokim standardom. Postalo je nažalost uobičajeno željeti da djeca uživaju, i treba se bojati da oni koji su odgojeni na tim raspuštenim načelima neće pokazivati adekvatan užas prema užicima jednom kad odrastu.
Dani finih ljudi, bojim se, su skoro odbrojani; dvije stvari ih ubijaju. Prva je vjerovanje da nema škode u tome što je netko sretan, ako nikome nije time naneseno zlo; druga je odbojnost lijepom izražavanju, odbojnost koja je kako estetička tako i moralna. Oba od ta dva revolta su ohrabrena Ratom, kad fini ljudi u svim zemljama su bili osigurano u kontroli, i u ime najviše moralnosti naveli mlade da kolju jedni druge. Kad je sve bilo gotovo, oni koji su preživjeli, počeli su se čuditi da li su laži i bijeda inspirirani mržnjom sadržanom u najvišoj moralnosti. Bojim se da će proteći neko vrijeme prije no što opet bude moguće navesti ih da prihvate tu fundamentalnu doktrinu svake stvarno uzvišene etike.
Suština finih ljudi je da mrze život koji se manifestira u suradnji, živahnosti djece, i iznad svega u seksu, mišlju o kojem su opsjednuti. Jednom rječju, fini ljudi su oni koji imaju prljavi um.
1) Bertrand Russell je dva puta bio u zatvoru zbog svojih tekstova