Znam tvoju priču, ona tužna je.
Prolazeći mimo tebe, ljudima je svakidašnja, ne zamjećuju je.
Ne zamjećuju bol i onu tihu patnju što viri ti iz očiju
dok nonšalantno ušetavaju i išetavaju u i iz tvojih odaja, a
onda sjetiš se, kada odu, da imaš za reći nešto važno, ali
skamenjen nemaš moći krenuti za njima...

Znam tvoju priču, ona je zanemarena, a polica metar iznad
tvojih kolica, čini se miljama daleko.
U nastojanjima da dosegneš ju, oblije te i znoj, a potom te iznemogla
shrvaju suze...

Znam tvoju priču, puna je pokušaja, puna okršaja, sukoba
sa samim sobom, puna gorčine.

Znam tvoju priču, puna je pokušaja, puna gorke je istine.
Ne da ti da poklekneš i ne da da ustukneš, niti
dopušta ti povijest tvoje priče, da pokažeš kap
dobrote...pa zašto i bi, život je nije priuštio tebi.

Znam tvoju priču, to priča je dječaka na četiri kotača,
optočenog zidinama šutnje, zatočena u okviru
svog jedinog ambijenta, svog doma što zove se ja.