Osjećam kao da sam iznevjerila sina i obitelj. Sinoć, dok sam ležala budna, pitala sam se trebamo li preseliti gdje nas nitko ne poznaje da bismo izbjegli osudu ljudi. Dio mene želi ga zagrliti i reći svima koliko ga volim, a drugi dio samo želi pobjeći i sakriti se

P edesetsedmogodišnji sam inženjer elektrotehnike, rodom iz Slavonije, živim u Zagrebu gotovo cijeli život. Moja, dvije godine mlađa supruga službenica je u jednoj velikoj tvrtki. Imamo jednu kćer. Kako sam se osjećao kada sam doznao da mi je kći lezbijka? Teško je reći. Prva je misao bila da joj neće biti lako u životu. Drukčija je, i morat će propatiti svoju različitost, odbacivat će je takozvani normalni svijet, razmišljao sam. Nosit će oznaku »opasna«, »zaražena«.

Spoznaja da će te riječi obilježiti njezin život prvo me rastužila, a onda učinila ljutim, i probudila u meni oca zaštitnika. Odlučio sam, međutim, proučiti što je napisano o homoseksualnosti. Zašto se događa? Može li se liječiti? Dugo mi je trebao da shvatim da na prvo pitanje nema odgovora, a da je drugo pogrešno, jer ne možeš liječiti nešto što nije bolest... – početak je priče oca jedne lezbijke, i samo jedna od mnogobrojnih priča sa portala www.gay-u-obitelji.com, na kojima roditelji homoseksualnih osoba ostavljaju svoje ispovijesti. Portal, kojeg je prije više godina pokrenula udruga Drugi korak obiteljima pripadnika seksualnih i rodnih manjina želi pružiti podršku, savjet kako, u ovom homofobnom društvu, prihvatiti homoseksualnost djeteta, u kojeg su, kaže si u početku većina roditelja, »uložili sve, a dobili 'to' zauzvrat«.