Ne znam ako se ikome da čitati ovo sranje što ću napisati, but what the hell...i da sorry grammar nazijima, al' imam puno većih problema od gramatike trenutno. Za početak, nisam znao u koju kategoriju ovog foruma bi to strpao, pa sam stavio pod zdravlje, valjda ima nekakvog smisla. Odavno sam zaključio da nisam normalan, još ko mali klinac nisam volio biti s roditeljima drugdje nego doma. Tako je i sada, još uvjek više volim svoju sobu i svoja 4 zida nego provoditi vrijeme s nekim vani. Trudio sam se to promijeniti, ali nije mi uspjelo. Ne znam je li u pitanju strah, nezainteresiranost ili nešto višto treće, ali nikako da bar za početak sam sebe uvjerim da mogu to ili kaj god. U posljednje 3 godine od kako sam počeo istraživati i svoju seksualnost, sve je gore i gore. Ne znam, bio sam s dečkima, oni su rekli da sam im privlačan, ali ja to nikad nisam povjerovao. Nekako za sebe mislim da sam ružan i to je to, pa kad mi netko kaže nešto suprotno onda mislim da laže. Ne znam, možda i laže, al' ok... evo jučer sam izašao van, super nam je bilo ili barem meni, nismo još popričali o tome, ali ja sam već uvjeren da je njemu bilo grozno. A najvjerojatnije i je, no dobro. A da, nisam napomenio da sam postao toliko očajan da sam počeo sexdate tražiti...ali i tu sam izbirljiv pa tako da vjerojatno ne bude ništa od toga. Anyway, umoran sam, spava mi se, suicidalan sam i sve to skupa. Patim od naglih promjena raspoloženja, izkompleksiran sam, emocionalno nestabilan ili prije bih rekao nesposoban i još razno razne stvari. Mislim ono, kad se me pogleda 'izvana' dok sam u školi ili negdje van svoje sobe izgledam čist ok, zadovoljno, sretno, dok zapravo 'iznutra' umirem ili se barem tako osjećam. Nemam niti jednog jedinog pravog prijatelja, osobu kojoj bi mogao sve reći, nekoga s kime bih mogao sve podijeliti ili tako nešto. Ma ne samo da nemam pravog prijatelja, nego ih uopće nemam. Svi su više kao poznanici, družimo se zbog okolnosti tipa škola, obitelj itd., ali ništa nakon toga. Svi su si dobri samnom kad nešto trebaju, a to traje jako kratko i nakon toga ništa. Mislim da nestanem, da umrem, vjerojatno me nitko ne bi tražio da nije mojih roditelja, a ni s njima nisam baš u dobrim odnosima u zadnje vrijeme. Eto tako, iako sam psihički propalitet, u školi mi dobro ide, al' u zadnje vrijeme me ovo stanje samo sputava. Imam potencijala za puno više, ali nikako da se izvučem iz ove situacije i već sam uvjeren da neću dobro napisati maturu, iako znam da je mogu rasturiti. Željeni fakultet mogu zaboraviti jer jednostavno nemam više snage i volje da izdržim se ovo. Ko da je golema stijena na mojoj glavi, veliki pritisak, a ja lagano pucam po šavovima. Jednog dana ću popustiti pred tim pritiskom i završiti ću 2 metra ispod zemlje. Za sada se još držim, gledam serije i filmove i tako odvraćam misli od stvarnih problema, ali ne znam koliko dugo će još to biti privremeno rješenje. Zapravo, ni sam ne znam što sam sada napisao, a niti kanim to pročitati. Mislim, svaka čast onome ko to pročita, ali nikakvee koristi od toga. Ja se sam nadam da će zapisivanje nekih stvari barem malo smanjiti pritisak, ali čisto sumnjam. Pozdrav od nekoga tko bi si oduzeo život, ali je još uvijek živ, zato što je kukavica, ali možda i malo misli na roditelje.