Svako toliko me pogodi takav dan. Dan kad sam zatvorena u svoja četiri zida i gledam u prazno. I želim plakati. Onda to i napravim. Uzmem laptop, pišem i plačem. Ne onako potiho, plač je poprilično glasan, no nije ubrzan i neurotičan kao usred svađe. Samo je jak i intenzivan. I ne znam zašto plačem. Ne postoji niti jedan razlog. Samo me obuzme neki očaj i samo pišem i plačem. Ne događa se to često, ali kako vrijeme ide, događa se sve češće. Nakon što provedem nekoliko sati u takvom stanju, osjećam se kao da se to nikad nije dogodilo i nastavljam dalje sa svojim životom.

To su stvari o kojima se ne priča u javnosti stoga ne znam da li se svima događa da ih takvo što pogodi ili pak nikome? Ako da, koliko često? I također bezrazložno, ali intenzivno? Čisto me zanima da li je to što mi se povremeno desi normalno.