Postoji li ovdje netko tko pokušava živjeti potpuno bez stvari kojima umjetno reguliramo vlastito raspoloženje? Ne mislim na klasičnu trezvenost u smislu izbjegavanja opijanja i drogiranja, nego na nešto što bih nazvao radikalnom trijeznošću ili možda 'hipertrijeznošću'. To uključuje život bez nikotina, kofeina, alkohola, drugih droga, ali i bez hrane kao droge, pornografije, beskonačnog scrollanja i drugih kompulzivnih aktivnosti kojima se raspoloženje brzo podigne, spusti ili anestezira.

Ideja mi je biti što manje ovisan o bilo čemu što funkcionira kao vanjski regulator unutarnjeg stanja. Do toga nisam došao iz neke asketske filozofije, nego isključivo empirijski. Cijeli život imao sam problema s održavanjem stabilne ravnoteže raspoloženja i u raznim sam se životnim razdobljima na razne načine 'popravljao'. U problematičnijem dijelu svojih dvadesetih na repertoaru su bili junk food, impulzivno kupovanje, višesatni cardio treninzi zbog chaseanja endorfina, faze s jačim rekreativnim stimulansima, rizične investicije, brza vožnja i razni drugi oblici brzog uzbuđenja.

Možda su naizgled ove gore navedene i moje kategorije vrlo različite stvari, ali mislim da imaju vrlo sličnu funkciju. Snažan podražaj koji na neko vrijeme mijenja stanje osobe pa ne mora biti potpuno prisutna s onim što je osjećala nekoliko minuta ranije. Bilo to u formi supstance, hrane, rizika, kupovine, seksa, ekrana ili fizičkog napora, mehanizam i fukncija rade vrlo slično. Ti svi ti užici, ako nisu tu s pravim razlogom, zapravo predstavljaju samo oblik bijega od vlastitih emocija, stvarnosti i samoga sebe.

Posljednje tri godine me ne muči ništa od stvari koje su bile prisutne u dvadesetima. Ostali su mnogo banalniji, mediokritetski poroci koje od jačih nisam ni osjećao ranije, ali nevjerojatno je koliko su mi u zadnje vrijeme uspjeli utjecati na svakodnevicu kada sam se riješio svega jačega. Tako sam shvatio da i te 'softcore', društveno prihvaćene supstance i radnje također u stvari rade isto što i ove jače i onemogućuju potpuno autentično proživljavanje stvarnosti.

Nikotin sam nakon n-tog pokušaja konačno izbacio. Trenutno se odvikavam od kofeina. Iz prehrane sam postupno izbacio sve rafinirano i držim se pravila da ako hrana u tom obliku ne postoji u prirodi, onda za mene nije ni hrana. U praksi tako ostajem na svježem mesu, ribi, jajima uz malo voća, a slatkiši i junk mi više nisu nikakva nagrada. Pornografiju sam prestao konzumirati, za to kad dođe trenutak pobrine se mašta zatvorenih očiju. Društvene mreže drastično sam smanjio i reelove uglavnom više ne scrollam.

Zašto se ne bi moglo normalno dugoročno živjeti tako da ustaneš i jednostavno budeš ono što taj dan jesi, bez cigarete da te smiri, kave za pokretanje, šećera za nagradu, alkohola za opuštanje, pornića za seksualnu stimulaciju, scrollanja da ubije dosadu ili neke druge aktivnosti koja se kompulzivno koristi kao emocionalni dumper? Po meni bi trebalo biti tako da ako si frustriran, frustriran si, ako ti je dosadno, dosadno ti je neko vrijeme, ako si tužan, možda baš trebaš i biti. Nije li to najprirodnije moguće stanje organizma. Nijedna životinja u prirodi ne ustaje s potrebom da si skuha stimulans, zapali nešto, otvori aplikaciju, naruči desert i navečer uzme nešto da bi se spustila.

'Hipertrijeznost' kao izraz koji sam skovao zato je zapravo malo i paradoksalan. Nema u tome ništa hiper, nego je to defaultno stanje organizma čovjeka koji ne robuje kemiji i kompulziji. Pritom ideja nije odreći se zadovoljstva nego baš suprotno, neka zadovoljstvo dolazi iz samog života, a ne podražaja koji nam se serviraju kao bijelim miševima. Gledajući iz perspektive društva i društvene kontrole, sve što nam naveo širi je repertoar simbolike 'kuha i igara'.

Cilj mi nije ni u čemu ne uživati, nego ne biti rob ničemu što moram redovito uzimati ili raditi da bih mogao podnijeti vlastito normalno stanje. Već sad primjećujem socijalne frikcije jer ljudi druženja organiziraju oko kave, alkohola, (svakakve) hrane i sličnih 'rituala' prilikom kojih opet dijele svoju stvarnost s kojom imam sve manje doticaja.

Međutim, nakon ukidanja većine opcija za bijeg i nekih iskreno i bolnih iskustava, sam sa sobom imam sve manje problema. Je li netko ovdje slučajno živio nešto nalik ovome, razmišljao o tome, barem pokušao, zna nekoga tko tako funkcionira ili sam ja glitch u matrixu?