Imam teoriju!

Nema većega smora od osnovne škole. Zaista. Gradivo - smaračina od Marka Kraljevića na ovamo. Nastavnici - "Good day, my name is Hope (čitaj Nada). Tri sam godine kao prognanik živjela in Londonu. Open your bookz na strani 394." Razred - sve krpelj do krpelja, osim mene, naravno.

Ja sam bio zvijezda i jadva sam čekao da porastem. A dok sam tako čekao, vidim ti ja u vuteksovom izlogu, jedne tenisice, pa se shodno tome doteturam do majke i kažem: "Mama, mama, ja bih one tenisice. Koštaju toliko i toliko." Kaže ona: "Ne može. Prošli mjesec smo kupili jedne, a i ove od prošle godine ti još valjaju." Tako ti je to kod nas ukući bilo: što pažljiviji, to last season. I dobro, pomirim ti se ja s tim, a gdje sam se i usudio nešto odvrati! Još bi me tamo na licu mjesta i prebila. Ništa nesvakidašnje; physical touch was her love language, koji sam razmijevao bolje od onoga što mi je zabranjivala i nabrajala.

Stanem razmišljati kako bih se ipak dočepao tih tenisica. I dok sam tako razmišljao, pročuje se glas po školi da se sl. petka priprema put za Beograd. Obznani mi se. Okay, slagat ću ja mami da idem u Beograd na sajam knjiga, ona će mi dati pare, a ja ću za dva, tri tjedna, od istih kupiti tene i kraj. Može. Samo, frka mi brale. Ne volim materi lagati kad je takva strašna. No, tene su tene.

Dobijem ti ja novce. Spakujem se i još poranim u školu, a ona sve gleda na me ponosna, jer će joj sin vidjeti svijeta... Šalim se, spavala je kao zaklana, ali je s takvim zadovoljstvom hrkala, da sam ja to shvatio kao odobravanja. Pojavim se u školi, odslužim nastavu za taj dan, te na povratku doma posjedim u parku do devet navečer - jer. kao, gužva je na granici. Dolazim ispred kuće. Vidim, gori svijeća, budna je. Ulazim.

I sad zamisli scenu: U nas je u dnevnom boravku u sredini stol, s jedne strane naslonjač, a sa druge trosjet. Mama leži u trosjedu. Ulazim ja, sav zadihan. Ona gleda tv. Padam u naslonjač, kao umoran.

"Ufff, evo me!" Govorim.
"I kako je bilo?" Progovara odsutno šaltajući programe daljinskim upravljačem. "Gdje ste bili, što ste radili?"
"Ma jaaaj, bilo je okay. Prvo smo bili u Muzeju Hleba, pa u Hramu Svetog Save - tamo je bilo malo dosadno -, pa smo otišli na sajam knjiga. E to je bila o-dli-čno!" Tu se ja raspomamim shvativši da mi je povjerovala, pa stanem nabrajati: "Da, ima puno knjiga, ali sve su skupe, pa nisam ni jednu kupio, a vidio sam i Isidoru Bjelicu, naš kakva je mala i nosata ha-ha-ha!"
"Jeste šta jeli?" Pita svejdnako odsutno.
"Jesmo, šnicle i pomfrit." Tu se vratim na tamu. "A onda smo posjetili Muzej Nikole Tesle." Upljujem ti se ja objašnjavajući o struji i onim krugovima. Sav se zajapurio koliko sam se uživio u priču, "Još nam se Anđela izgubila na Knez Mihajlovoj! Haos, bre!" Na što će ona meni, mirno, odmjereno, kao da zijeva: "Mhmm, mhmm, dobro, dobro, a kako si išao bez putovnice?"

Znate li onaj osjećaj kad vam se spusti klapna, svijet se smanji, a jedino što se čuje jeste ono duboko, razočarano: "MRŠ u sobu."? E to.

Za kaznu, koja je trajala do Dana žena, mi je bilo dozvoljeno u sobu, wc, školu i kuhinju i to za vrijeme obroka.
Što se tiče novih tenisica, iako mi novac nije tražila natrag, nisam ih kupio, jer mi je bila frka, ali sam se taj mjesec propušio.