Raspisah se, no možda vrijedi… ovo je ustvari preporuka pa možda netko pogleda…

Blagdani su uvijek izazovno razdoblje za mene. Najradije ih u pasivno-agresivnom modu provedem danima se izolirajući od svega i svih. Previše se toga lošeg dogodilo u prošlosti u ovo blagdansko vrijeme, a svaki novi opet ponavljaju stare događaje. Vječna repriza. No bez obzira na to, ove godine sam u svojoj bezvoljnosti i bespomoćnosti pogledao šest sezona serije Schitt's Creek. Serija je prošle godine pobrala sve nagrade Emmy koje je mogla i od tada vučem želju pogledati je i eto, bez obzira na opću nezainteresiranost, uspio sam se natjerati na početku da bi me nakon tri-četiri epizode u potpunosti obuzela…

Savršeno izgrađeni likovi, odličan humor koji me toliko puta natjerao na glasan smijeh, iznimna gluma, dobra priča s glavnim i svim sporednim tokovima…

U središtu je priče disfunkcionalna obitelj koja izgubi sve što je imala i nađe se na nuli, ponovnom početku u dvije sobe trošnoga motela u gradiću Schitt's Creek (znakovito) koji su davno kupili iz oklade: Johnny, Moira, David i Alexis (Eugene Levy, Catherine O’Hara, Dan Levy i Annie Murphy).

Ono što nisam znao, je da osim glavnog „teksta“ postoji i „podtekst“ – priča o Davidu i Patricku.
Kad čitate dobru knjigu što prije želite doći do kraja kako biste zatvorili priču, a ujedno želite da to traje što dulje. Situacije je i ovdje bila jednaka – silno me zanimalo kako će završiti, ali nisam htio da prestane. Što je kraj bliže, teže ju je gledati suhim okom i teže je disati u nekim epizodama. Riječ je ustvari o modernoj bajci gdje na kraju sve zlo zamjeni dobro, svi dobiju lekciju koja im je trebala, a sve se želje ostvare.

Patrick i David i njihova priča me natjerala na pomisao da je sve moguće – čak i kad se čini da izlaza nema, kad se čini da je život besmislen, blagdani bolan davež, a kronična usamljenost jedina opcija koja postoji.

Jedna od dražih scena je svakako i ova u kojoj Catherine kao savršena Moira pokazuje svoju nježnu, majčinsku stranu, ali i ostaje vjerna sebi kroz prepoznatljivi sarkazam. Negdje sam pročitao da su scenu morali ponavljati više puta jer se Catherine nije mogla suzdržati i ne briznuti u plač.

"My boy is being serenaded by his butter-voiced beau!"

Yes, I also cried like a baby...