Čitajući puno knjiga, što self help nebuloza, što pravih znanstvenih knjiga, više puta sam naišla na frazu da je važnija reakcija na događaj nego sam događaj. Ta je ideja navodno potekla iz budizma jer se patnja gledala kao nešto to je u umu, a što god je u umu se može promijeniti.

No ja se ne slažem s tim da je reakcija bitnija od akcije. To mi zvuči kao da dozvoljava ljudima da se ponašaju kako god hoće, a da je na meni krivnja/odgovornost da se osjećam dobro. To je apsolutno nedopustivo u bilo kojem obliku nasilja, tako da tu ta teza pada u vodu. Zamisli da te neko mlati, a ti si kriv_a jer te boli!

Što se tiče random događaja, ili kao što ih ja zovem više sile, opet mi se čini da je sam događaj itekako presudan, a da je moja reakcija sitna utjeha. Pa ako se dogodi neka apsolutna katastrofa, zapravo nije bitno kako ću reagirati jer je katastrofa već tu, šteta je već počinjena. Nemoguće da će netko bit sretan_na ako dođe do neke prave katastrofe (tu ne mislim na spucao_la me partner_ica, izgubio_la sam posao). Može se smanjiti odjek tog lošeg događaja, ali baš bit sretan_na jer ti se nešto loše dogodilo... Mislim da je to protiv zdravog razuma. Dogodi ti se nešto loše i sad se još očekuje od tebe da budeš optimističan_na oko toga....

Što vi mislite? Ima li teza o akciji i reakciji smisla? I do koje mjere? Da li je zaista bitnija reakcija nego sam događaj?